MANASTIR BEZDIN
Nazivi:
Stranom grafijom: 1728 - Kloster Munara; 1735 -
Munarercalugerkloster; 1742 - Besdin; 1747 - Pesdin;
1753 - Peszdin; od XIX veka - Bezdin.
Srpski naziv od 1539. do danas - Bezdin1
.
Hram: Vavedenje Presvete Bogorodice.
Najstariji pouzdani pisani spomen o manastiru
Bezdinu jeste zapis na manastirskom Psaltiru2
:
Va ime Otca i Sina i Sveta Duha. Da se ima
znati kade poče se manastir Bezdin praviti: ot
sozdanija mira 7048, Roždestva Hristova 1539, i
nareče se hram Vavedenije Bogorodici, nastojanijem
Joasava Milutinovića, arhimandrita, i sa pomoščiju
vaseja brati i hristijana, pri mene ikonomu Leontiju
Bogojeviću, jeromonahu.
Dakle, nasuprot široko rasprostranjenom usmenom
predanju da je Bezdin zadužbina vlastelinske
porodice Jakšić (koja je, zacelo, vladala Munarom
počev od 1529. godine), zapisom je utanačeno da su
manastir gradili »bratija i hristijani«. S tim u vezi treba
napomenuti da je stari Marko Jakšić već bio umro
(1537), a njegovi potomci u pravoj i bočnoj lozi, kao
deca iz mešovitih brakova Jakšića sa inoslavkama,
više su naginjali katolicizmu i husitskoj verskoj
reformi, nego li pravoslavlju.
 |
| Grb Jaksica |
Ipak, pošto se manastir
gradio na njihovom imanju, razumno je pretpostaviti
da je to bilo sa njihovim znanjem i odobrenjem.
Moguće je da su oni i poklonili potrebno zemljište, a
nije isključeno ni da su ga kaluñeri uz pomoć vernika
otkupili, s obzirom da zbog turske najezde zemlja nije
bila na ceni. Sve u svemu, Jakšiće treba ubrojati u
17
ktitore, ako i ne posebno, onda u opštem broju
hrišćana na čiju se pomoć poziva zapisivač
jeromonah Leontije.
Postojanje arhimandrita, ikonoma i bratije
nesumnjivo svedoči o organizovanoj monaškoj zajednici
od pre 1539. godine, ali je neizvesno da li je ona i
do tada boravila u kakvim ranijim bezdinskim zdanjima
ili je odnekuda došla. Nepotpuna istraživanja su
potvrdila postojanje arheološkog sloja iz XV veka u
temeljima crkve. Možda se time bezdinska monaška
zajednica pomera dublje u starinu. Doduše,
postojanje pravoslavnog manastira na Morišu u blizini
Čanada potvrñeno je još u X veku; i u XIII veku se
pominje manastir Isou na levoj obali Moriša naspram
Pečke, što - u velikom - odgovara današnjoj lokaciji
Bezdina; medjutim do sada nije dokazana neposredna
veza bezdinskoga bratstva sa tim ili inim starijim
monaškim ustanovama.
Činjenica je da većina manastirskih zdanja potiče
iz poznijeg vremena.
Nepravilnosti u razmeštaju postojećih zgrada,
kao i način vezivanja raznih zidanih delova, upućuju
na zaključak da je posredi nekoliko etapa izgradnje i
dogradnje: crkva je kao pritešnjena zapadnim dvoriš-
nim zidom i krajnjim delom južnoga konaka; istočni
konak lomi pravu liniju ne samo severnih, sporednih
zgrada, nego i pravolinijski izgled glavne, južne
fasade; strmina dvorišta (oko 2 m u odnosu na rit, koji
počinje tik uz manastirski zid) svedoči o podizanju
zemljišta nasipanjem itd.
Kao prilog tvrdnji stručnjaka da je crkva freskopisana
krajem XVI veka, u nedostatku starijih izvora,
navodimo stavku iz Inventara iz 1859. godine:
Vnutrenija stjeni cerkve drevneju serbskoju
živopisiju god. 1592. živopisani sut.
Ove prvobitne freske preslikala je zografska
družina u XVIII veku, nešto poštujući raspored
staroga sloja, nešto i dodajući detalje u duhu savremene
ikonografije.
18
Drugih spomenika o manastiru tokom XVI veka
nije ostalo. Svi su izgledi da za turskoga zemana nije
uništen: srpska Pećka patrijaršija uživala je pod
Turcima znatne privilegije, a i Temišvar je bio sedište
pravoslavnoga episkopa.
Kada je Austrija isterala Turke i zauzela Banat
1718. godine, manastir Bezdin ne samo da je
postojao, nego se i žilavo opirao pokušajima nove
administracije da mu ospori pravo na posed, odnosno
da na njegovu zemlju naseli Nemce. Ustanova
državnoga Erara proglasila je sebe isključivim
vlasnikom čitavog Banata, a Bezdin je posredstvom
svoga nastojatelja Timoteja dokazivao svoja prava
nad zemljištem koje je od pre zadobio.
Same manastirske zgrade ušle su u XVIII vek
koje oštećene, koje oveštale, i trebalo ih je opravljati.
Ponovo je postala nezaobilazna pomoć »bratije i
hristijana«. Osobito su izdašno pritekli pukovnik
Pomoriške milicije Jovan Popović Tekelija i njegov
brat natkapetan Ostoja Tekelija; iz blagodarnosti oni
se od tada vode kao “prvi ktitori”. Jedan dokument iz
1728. godine odnosi se na dozvolu koju je manastir
dobio od zemaljske administracije za sečenje drva u
šumi; to je posredan podatak da su preduzimani
odreñeni graditeljski poslovi.
Darodavci i vernici smatrali su za čast da budu
pogrebeni u manastirskoj porti; iz toga vremena
sačuvane su, ugrañene spolja u oltarski zid,
nadgrobne ploče Miloša Jovanovića Modošanina (iz
1735), Jovana Grubetića i članova njegove porodice
(iz 1738), Stojka Grujića Komleušanina (iz 1760.
godine).
Prema tvrdnji stručnjaka arhitekta i suprotno do
sada ustaljenom mišljenju,
Uz staru crkvu manastira Bezdina visoki zvonik
je prizidan pre 1741. godine. Na crtežu iz
Hofkamerarhiva u Beču vidi se da zvonik ima otvoreni
trem u prizemlju, tri sprata i dekorativnu kapu na vrhu.
Da su pojedine adaptacione promene zahvatile i staru
19
crkvu vidi se po tome što je nad tradicionalnim
kubetom načinjena visoka ukrasna kapa, takoñe
opšivena limom3
.
U XVIII veku Bezdin je doživeo jedan od svojih
sudbonosnih dogañaja.
Godine 1737. bratstvo manastira Vinče (Srbija)
bilo je primorano da zbog upada Turaka poñe u zbeg.
Posle stranstvovanja po Banatu vinčanski iguman
Teodosije (Veselinović) dobio je dozvolu od temiš-
varskoga episkopa Nikole (Dimitrijevića) da se sa
bratstvom naseli u manastiru Bezdinu.
Vinčanski kaluñeri su sa sobom nosili, ili upravo
vozili, sve što su iz svoga manastira mogli poneti:
sveštene sasude, kandila, litije, odežde, knjige, nove
kočije, tri konja s opremom, jednog jahaćeg sa
sedlom, tri pištolja, pa i jedno zvono. Kao posebnu
dragocenost doneli su carske dveri i čudotvornu ikonu
Bogorodice. S njihovim dolaskom sve je to pripalo
manastiru Bezdinu. Dva bratstva - bezdinsko i
vinčansko - sjedinila su se 1740. godine i primila su
Teodosija za svoga starešinu.
Iguman Teodosije (Veselinović) bio je mudar, i
uporan u obnavljanju manastirske privrede.
Najpre je privoleo Banatsku administraciju da
Bezdinu vrati zemljište koje je uživao do 1737. godine
(ne i prnjavorsko zemljište, koje mu je takoñe
oduzeto). Već 1740. godine izvršeno je premeravanje
atara, i bezdinski posed je odeljen i obeležen. Neposredno
zatim postavljene su kamene ante koje su
označavale meñe manastirskog zemljišta4 . Meñutim
složeni zvanični postupak po neumoljivom redu
austrijske administracije otegao se, predmet je slat
raznim nadleštvima, pa je tek krajem 1741. godine
manastir dobio zemlju, ali i tada ne u vlasništvo, nego
na uživanje. Tada se istrajni iguman obratio neposredno
carici Mariji Tereziji, bio je kod nje i u
audijenciji, i napokon je 1748. godinu dobijena carska
20
povelja, u kojoj se “sa najvišeg mesta” Bezdinu potvrñuje
pravo vlasništva nad zemljišnim posedom.
Iguman Teodosije je zaveo zapisničku knjigu, u
koju je uvodio sve što je smatrao vrednim pomena iz
života manastira. Kasnije je ustanovio i Protokol o
poslušaniji bratskom, gde je beleženo koje su službe
poveravane pojedinim kaluñerima5
.
Opet su se našli priložnici u novcu i utvarima,
pa i u zemlji; sada je manastir dobio i dva vonograda:
1741 - u Pavlišu, od kapetana Pomoriške krajine
Vojina Mijatovića, a sledeći u Širiji od Petra Vlahovića.
Za potrebe bratstva započeto je zidanje trpezarije i
ćelija; radovi su počeli 1746. godine.
Koliko je Teodosije bio odan svome novom manastiru
svedoči i neuobičajeni podatak da se odvažio
da podnese tužbu i pokrene sudsku parnicu protiv
svoga najvišeg pretpostavljenog, patrijarha karlovačkog
Arsenija IV (Jovanovića Šakabente), pošto je
ovaj oduzeo Bezdinu deo vinčanskih dragocenosti.
Stvar je opet stigla do Beča i rešena je u korist
manastira Bezdina: nakon pet godina zalaganja oduzete
stvari su mu vraćene 1748. godine.
Prilikom Teodosijeve smrti 1750. godine manastir
Bezdin se uveliko obnavljao, podizao i ukrašavao.
U manastirskom protokolu priložnika pod 28.
junom 1753. godine aradski slikar Stefan Tenecki je
svojeručno zapisao:
 |
| Stefan Tenecki |
Obješčahsja az dolu podpisatij svjatovovedenskoj
obitelji bezdinskoj svojim hudožestvom,
farbom i zlatom, cjeloje templo oltarnoje, kako cifre
biltaurske pozlatiti, tako i tišlerskoje djelo marbilirati;
tokmo vo vremja mojego zaderžanija djela radi togo
da imjeju svoju kompetenciju u jastiju i pitiju, a po sem
moja imena, koja budu dati, da budut za vječnij
spomen.
Stefan Teneckij, ikonopisec aradskij.
Nešto dalje druga ruka je potvrdila:
Gospodin Stefan Teneckij, iz Arada moler,
moloval templo vmjesto milostinje.
21
Godine 1755. Budimac Stefan Dragosavljević
dao je o svom trošku postaviti časnu trapezu od
mermera, takoñe mermerni žrtvenik i ceo pod. Dalje
je bilo priloga za zidanje tornja, ćelija, pa i - nove
crkve.
U meñuvremenu Bezdin neprekidno traži
saradnju poznatih savremenih umetnika: 1762.
moleru Francu Vagneru je isplaćeno 234. f. za pozlatu
ikonostasa, a moleru Stefanu (najverovatnije opet
Teneckom) - 151 f. za ikonu na proskomidiji.
Izgled manastira Bezdina iz 1762. godine prikazan
je na bakrorezu Bečlije Johana Kristofa Vinklera,
na kojem glavno mesto zauzima Bezdinska
Bogorodica s Mladencem, uokvirena scenama iz
svoga života, a u soklu je, u medaljonu, manastir
viñen u perspektivi s južne strane, sa tekstom:
Monastir Bezdin. U donjem desnom uglu bakrorezac
je ugravirao svoj potpis: Jo. Christoph Njinkler, Sc.
Vienae6
.
Teodosijev naslednik na upravi manastira Bezdina
Dionisije (Živojnović) pokazao se takoñe kao
odan monah i vredan pregalac. Na oko 1.600 ha
manastirskog zemljišta osnovao je i primerno organizovao
poljoprivrednu farmu, na kojoj je, pored
pečenja rakije od voća i žitarica, proizvodio pivo.
Uspešno privreñujući, Bezdin je 1775. godine
zidao istočni konak s kapelom i dve trpezarije.
Premda je crkva već bila “ot dobrago materijala”,
sledeće godine je sastavljen plan i troškovnik za
zidanje nove crkve. Od te namere se ubrzo odustalo,
pa je 1781. godine postojeća crkva temeljno opravljena,
o čemu postoji zapis na mramornoj ploči spolja
iznad zapadnih vrata:
Pri deržavje Josifa Vtorago, imperatora
rimskago, kralja hungarskago i pročaja, v službu
jedinago Boga v Trojicje Svjatjej slavimago, hram sej
Vovedenija Presvjatija Bogorodici, pravoslavnago
grečeskago neunitskago ispovjedanija, vozobnovil
monastir sej Bezdin, blagoslovenijem Jego
22
Prevoshoditelstva Gospodina Mojseja Putnik,
episkopa temišvarskago, Kesaro-Kraljevskago i
Apostoličeskago Veličestva tajnago sovjetnika,
nastojanijem tojaž obitelji arhimandrita Gospodina
Pavla Avakumović, vdovstvujušču Arhiepiskopatu
karlovačkomu, 1781. goda.
Tom prilikom je Aron Mihajlović iz Velikog
Sempetra dao o svom trošku načiniti na oboja ulazna
vrata ragastove od mramora. Možda je upravo tada
nastao i treći sloj zidnoga slikarstva u crkvi7 : slike iz
kičice Mihaila Bokorovića iz Pečke na pregradi hora, i
oko prozora, gde je prethodni živopis neminovno
oštećen prilikom zidarskih radova na proširivanju
prozorskih otvora.
Iste godine, prilikom prodaje takozvanoga komorskog
zemljišta, bezdinski monasi su otkupili
pustare Munaru i Bezdin za 9.009 f.
Poslednje decenije XVIII veka počelo se
ponovo raditi na obnavljanju i ulepšavanju bezdinske
svetinje. Na jednoj priznanici iz 1793. godine
novosadski rezbar Avksentije Marković potpisuje za
svotu od 100 f. kao “akonto za pogoñeno delo”.
Godine 1800. on je završio izradu novih pevnica, te
Bogorodičinog i episkopskog prestola, no da li je to
bilo predmet pomenutoga “akonta”, ili je on radio za
manastir i druge stvari, zasad nije razjašnjeno.
Dana 26. decembra 1800. godine manastirsko
bratstvo je zaključilo ugovor sa akademskim slikarem
Jakovom Orfelinom “radi zlaćenja i namalanja pevnica
i tronova”. Ugovor propisuje uslove za izradu, a
posebno naglašava da “farba i 14 ikona ostajet na
proizvoleniju Gospodina našego i bratstva”, što
ukazuje da je umetnik radio po odreñenim predloš-
cima, koje je davao ili samo birao, u svakom slučaju
odobravao temišvarski vladika.
Prethodno je, na dan 7. decembra 1800.
sklopljen nov ugovor sa Aksentijem Markovićem radi
izrade ikonostasa i stolova u naosu, u istom stilu kao
što behu pevnice i prestoli - “shodno jakože i pjevnice
23
sooružiti” - ali opet “po predkaženomu i za sije
sodjelanomu planu... simitričeskim raspoloženijem da
budet jedno s drugim shodno, ot dobra materijala” -
čamovine za grañu, a lipovog drveta za rezbariju.
Svakako se već tada imalo u vidu da Jakov Orfelin,
po završetku ugovorenoga posla na pevnicama i
tronovima, odmah preuzme slikanje ikonostasa, što je
i usledilo. Slikar je izradio ikonostas tokom 1802.
godine, ostavivši o tome vidni zapis na ikoni
Nedremano oko iznad carskih dveri:
Napisasja ot Jakova Orfelina, CesaroKraljevske
Akademije malera, mesjaca nojemvrija, 19.
dne 1802. goda.
Tematski sadržaj i sklop Orfelinovog ikonostasa
u Bezdinu naglašeno je vezan za ličnost Bogorodice i
dogañaje iz njenoga života.
Nažalost, ne zna se šta je urañeno sa prethodnim
ikonostasom iz kičice Stefana Teneckog.
Do tada je manastir imao bar tri zvona, od kojih
jedno malo, starodrevno, doneto iz manastira Vinče
još 1740. godine. Na pomolu XIX veka došlo je do
prelivanja, verovatno napuklih, zvona. Godine 1804.
preliveno je zvono od 269,5 kg, a sledeće godine i
zvono od 162 kg.
Novo, veliko zvono, od 602,5 kg kupljeno je
1820. godine.
Staro vinčansko zvono teško je 29 kg i nosi
natpis o svom poreklu:
Sije zvono monastira Vinče, hrama Presvetle
Bogorodice, u Knjaževini Serviji.
Koliko je ovo zvono zadržalo svoj prvobitni oblik
i glas teško je reći; na njemu u nastavku piše:
Egartner Ignac sali u Temišvaru 1841.
što nesporno svedoči o prelivanju zvona, uz
prenošenje i prvobitnoga natpisa.
Godine 1822. sastavljen je plan, kontrakt i
predračun za zidanje ćelija. Obim te dogradnje naslu-
24
ćujemo posredno po podatku da je sledeće godine
slikar Sava Petrović pogoñen da farba drvenariju:
vrata (17 novih i 31 stara), šalukatre (17 novih i 31
staru), daske na prozorima (21) i gvozdene furune
(19), kao i da naslika tri velike ikone na zidu.
U ratnom sudaru pobunjenika i carskih trupa
nemirne 1848-1849. godine manastir Bezdin je zaposela
Košutova vojska i koristila ga za svoje snabdevanje;
manastirsku šumu je sekla za gradnju
aradskog utvrñenja.
U dva maha ovde je radio aradski rezbar Lazar
Janić: 1862. izradio je nove stolove u crkvi i opravio
pevnice, prestoni krst i dva čiraka; 1880. ponovo je
opravljao pevnice, pa i ikonostas, gde je imao “stare
cirade na svoje mjesto metnuti, a koje fale iznova
napraviti”.
Godine 1887. aradski slikar Frank Gostinčar
oslikao je manastirsku kapelu. Ispada čudno da je taj
posao poveren upravo njemu, iako je tokom čitavoga
XIX veka manastir koristio usluge naših tada na glasu
umetnika, poveravajući im čak i sporedne poslove8 :
kod Arsenija Teodorovića naručene su 1804. godine
ikone za krst i ripide (rezbario ih je Avksentije
Marković); Sava Petrović je 1823. farbao drvenariju
na konacima i izradio tri zidne slike, 1829. izradio
Raspeće i Portret episkopa Josifa Putnika, 1832
slikao plaštanicu, 1835. slikao Portret episkopa
Maksima Manuilovića i obnovio 26 celivajućih ikona,
1849. izradio kopiju Portreta patrijarha Josifa
Rajačića; Ljubomir Aleksandrović je slikao Portret
patrijarha Josifa Rajačića (1865) i ikone Svetoga
Save i Svetoga Nikole (1870).
Godine 1888. crkveni krov je pokriven limom, a
toranj i kupola - bakrom.
Godine 1891. popločani su mramorom hodnici
na južnom manastirskom konaku.
To predstavlja završetak graditeljskih radova u
Bezdinu. Manastir je poprimio svoj konačni oblik,
25
kojem je do naših dana vrlo malo oduzeto, a još
manje dodato.
Manastirska ekonomija ozbiljno je pogoñena
sprovañanjem agrarne reforme 1921. godine: od celokupnoga
zemljišnog poseda, koji je iznosio 2381 jutro
(1203 jutra oranica, 15 jutara gradina, 276 jutara rita,
17 jutara vinograda, 68 jutara pašnjaka, 802 jutra
šume) manastiru je ostavljeno svega 67 jutara (30
jutara oranica, 15 jutara gradina, 17 jutara vinograda i
5 jutra šume).
Ipak, monasi su pomagali siromašne crkvene
opštine, zidali i održavali veroispovedne škole,
organizovali uglednu monašku školu, a u samoj
obitelji preduzimali su radove za održavanje i
unutrašnje ukrašavanje.
Na inicijativu manastirskog starešine arhimandrita
Stefana (Nikolića), Bezdin je 1921. godine
naručio nekoliko slika kod mladoga darovitoga akademskog
slikara Stevana Aleksića; slike impozantnih
razmera: Tajna večera, Vavedenje Presvete Bogorodice,
Uspenje Presvete Bogorodice, Sveti Simeon,
Sveti Sava bile su namenjene ukrašavanju svečane
manastirske trpezarije.
Drugi svetski rat i posleratne prilike donele su
manastiru nove nevolje. Ipak, i sredinom našega
veka, on kako-tako posluje, održava proizvodnju i
tavori na ostavljenih mu desetak hektara zemljišta.
Veći deo zaostalih manastirskih vrednosti prenet je u
Vladičanski dvor u Temišvaru, gde je pohranjen i
delom izložen u Muzejskoj zbirci.
Na osnovu popisa kulturnih spomenika u
Rumuniji iz 1953. godine manastir Bezdin je Odlukom
Ministarskoga saveta broj. 1.160/1955. proglašen za
istorijski spomenik pod zaštitom države (na spisku u
Odluci pod brojem 3.133).
Tokom svoga viševekovnog postojanja
manastir Bezdin je vršio istaknutu duhovno-prosvetnu
misiju meñu pravoslavnim življem.
26
U novije vreme tu je 1922-1923. radila
Monaška škola, koja je dala Temišvarskoj eparhiji 16
mladih monaha.
Godine 1953. u Bezdinu je otvorena Pojačka
škola, koja je godinu dana kasnije prerasla u Srpsku
bogosloviju, ali je zbog praktičnih razloga premeštena
u Temišvar.
U naše dane, nastojanjem i zalaganjem vladike
Lukijana (Pantelića), episkopa budimskog, administratora
temišvarskog,
 |
| Episkop Lukijan |
u Bezdinu se organizuje letovanje
Srba učenika, koji se tom prilikom upoznaju sa
Svetom obitelji, posećuju svakodnevna bogosluženja,
uče duhovne pesme i slično, pod nadzorom i
uputstvom sveštenika i studenata Bogoslovskog
fakulteta.
U Bezdinu bratstvo se gasi smrću dvojice
poslednjih staraca monaha: Sergija (Jovanovića)
1957. i Pantelejmona (Došena) 1960. godine.
Od tada je manastir bio pod administracijom
mirskoga sveštenstva.
Godine 1995. o prazniku Uspenja Presvete
Bogorodice Preosvećeni vladika Sava (Vuković),
episkop šumadijski i tada administrator temišvarski,
zamonašio je Pomorišanku Viktoriju Bajić, davši joj
monaško ime Angelina, i pretvorio je manastir Bezdin
u ženski manastir. Mati Angelina je od tada stalni žitelj
ove Svete obitelji.
Manastir Bezdin je ostao uteha i stecište
vernika, koji se ovde slegnu u velikom broju osobito
na praznik Uspenja Presvete Bogorodice. Njihove posete
i molitve jesu takoñe prilozi današnjih naraštaja
na oltaru znamenite pravoslavne Svetinje.
Sada se u Bezdin dolazi preko Munare, kojoj
teritorijalno i administrativno pripada kao kućni broj
229.
Na prilazu manastiru stoji bunar sa ñermom i
domaćinska zdanja: štala sa šupama. Desno od
manastira, gde je nekada bio park, na razmeñi
27
kukuruzišta i šljivika dotrajavaju ostaci zagonetne
šestougaone zgrade.
U šljiviku je manastirsko groblje.
Ispred glavne, južne fasade je park.
Manastir ima na južnoj strani prostrani konak
sa ćelijama na prizemlju i spratu, na istočnoj strani -
takodje konak sa spratom, gde su starešinske prostorije,
te trpezarije, kuhinja i ostava; na severnoj
strani - niz domaćinskih prostorija: peći za pečenje
hleba, sušare za meso, štale, šupe; na zapadnoj strani
- kratak produžetak južnoga krila konaka i
odbrambeni zid koji vezuje južni i severni deo gradjevina. Svi konaci imaju jednostavnu ali veoma efikasnu
kanalizacionu mrežu. Prema dvorištu stoje
hodnici konaka, poluzatvoreni zidom i širokim
lukovima izmeñu stubaca. Ispod konaka prostiru se
prostrani zasvoñeni podrumovi. U uglu izmeñu
istočnog i severnog dela konaka postoji bunar od
cigala sa točkom.
Ulaz u manastir je kroz zasvodjenu kapiju s
južne strane konaka, izlaz - na severnoj strani, prema
Morišu, kroz isto tako zasvodjenu kapiju.
Tik uz manastirske zidove je voda (sada upravo
mrtvelj) Bezdna.
Glavna zgrada manastira je crkva, zidana od
cigle, sa temeljom od cigle na hrastovim stubovima.
To je i najstarija manastirska gradjevina; osnovne
odlike sačuvala je od svoga postanka u XVI veku, a
to je istočnjački, vizantijski karakter arhitekture
(rešenje osnove tipično za moravsku školu, kube u
sredini krova i dr.), iako su priprata sa horom i toranj
dozidani u duhu baroka.
Unutrašnja arhitektura je ostala stara: jednobrodna,
zasvodjena poluobličastim svodom, završena
sa tri apside (oltarskom i dvema pevničkim), sa kupolom
iznad krsta koji čine pevničke apside sa lañom
crkve.
Dozidani pronaos sa horom na stubovima jasno
se odvaja od naosa, ali ne škodi opštem skladu. Pla-
28
stičnih dekoracija nema, svodovi se produžuju u
glatkim zidovima, arhitektura nije raskošna, nego
otmena u jednostavnosti.
Posebnu draž ovoga hrama čini stari živopis,
koji prekriva sve zidove. Slike proroka, scene iz
Svetoga pisma, Spasiteljeva čuda, njegovo stradanje i
Vaskrsenje, Hristos Svedržitelj na svodu kupole, okru-
žen heruvimima, serafimima i anñelima, Bogorodica,
evanñelisti - sve po uobičajenom redosledu
svetogorske slikarske škole. Zatvorena modra
pozadina pojedinih slika, crvena, plava, zelena odela,
nežni bolni izgledi bledih lica, krupne oči Bogomajke,
zlatni oreoli nad glavama svetaca potamneli od
viševekovnoga kadjenja i dima od sveća, podredjenost
tela duši u duhu pravoslavnog hrišćanstva - sve nas
to prenosi u svet neprolaznosti i večnosti, svet
duhovne lepote koja pobudjuje na pokajanje i molitvu.
Nažalost, zidno slikarstvo nosi na sebi ozbiljne otiske
vlažne pomoriške klime, vlage u zidovima, prslina u
zidovima i na svodovima i drugih nepovoljnih
okolnosti.
Stolovi su, već kao sasvim dotrajali, izneti iz
crkve pre dvadesetak godina. Rezbarija ikonostasa,
pevnica, Bogorodičinog i arhijerejskog prestola, mada
i sama odavno sudbinski ugrožena zbog crvotočine,
uvodi nas štedro u svet baroka.
Manastir odaje otmenost, jedinstvenost i prefinjenost
ukusa graditelja i naručilaca, kao i svih koji
su nad njim vekovima bdili. Danas u manastiru zive dva monaha i sestra koji brinu o njemu.
Нема коментара:
Постави коментар